Durmitore počivalo bogova.
U podnožje tvoje kad uminu sunce.
Spustiše se vile.
Haljinama sve od duge.
Sniježnim krunicama.
Kose raspletene.

Lete dolje na livade cvijetne.
Lete da umame momke vitke, smjerne.
Snažne i valjane.
U kolo će svoje najljepše povući.
Vile kolo razigrale .
Ko će odoljeti vili.
Obljubit se daće momku.
Ako kolu dođe kako valja.

Momku nosit što gvozdeno.
U kolo je zabranjeno.
U kolo se uhvatio Pivljanin Todor.
Ne mogaše odoljeti ljepoti što mami.
Ni usnama grešnim.
Iz duginih haljina bedara.
Bujnih grudi i viline kose.
I mirisa što srce opiše.

Glednog momka razigraše vile.
Lete vile preko sela i jezera.
I nadleću cvijetne poljane.
Sve u kolo s Todorom se vijaj.

No se Todor bješe prevario.
Kusturicu naku sa sobom ponio.
Umotriše vile đe su prevarene.
Sve onako s kolom i Todorom.
Uzlećeše do vrh grede.
I niz gredu baciše Todora.

Tu pod gredom načini se cvjetni do.
Baš onamo đe pogibe Todor.
U dolu je izvor voda nepresušna.
Kao naroda je mašta.
Što je ovu priču iznjedrila.